Yugo 2008

u Mostaru

Roberto Bordin - Već duže vremena sam namjeravao učestvovati na nekom međunarodnom radnom kampu, posjetiti zemlje koje su nekada činile Jugoslaviju i koje su, na njihovu nesreću, dugi niz godina bile pod pažnjom svekolike svjetske javnosti. Stoga sam odlučio da preko ljeta potražim neki od radnih kampova u tim krajevima i posjetim neke od gradova.

Odlučio sam krenuti iz Ankone za Split nakon čega sam autobusom došao do Mostara. Dva dana nakon toga autobusom sam otišao u posjetu Sarajevu, zatim Beogradu (jedanaest sati vozom), što je ujedno bila i zadnja stanica prvoga dijela moga putovanja.
Iz Beograda sam autobusom otišao u Ruski Krstur, mjesto u Vojvodini gdje se odvijao radni kamp (uređivanje jednog javnog parka) u trajanju od dvije sedmice.
U povratku sam posjetio Novi Sad, Zagreb, Plitvička jezera i na kraju Ljubljanu.
Ovo što slijedi je kraći opis iz mog putopisa, a tiče se mog boravka u Mostaru, prve stanice na mom putovanju.

Bilo je dva sata poslijepodne kada je autobus iz Splita stigao u Mostar. Odmah sam nazvao broj telefona koji su mi dali u agenciji “Viaggiare i Balcani” iz Trentina, koja se bavi organizovanjem putovanja odgovornog turizma, ali nažalost na taj broj mi niko nije odgovarao. Pitao sam za informaciju prolaznika na cesti koji je jedva dočekao priliku: nazvao je i odmah su mu odgovorili (još mi nije jasno u čemu sam ja griješio). Lažno se predstavivši kao taksista odveo me na željenu destinaciju po cijeni od 5 eura, što bi na Zapadu bila razumna cijena, ali ovdje se radi o čistoj krađi.
Osoba koja mi je iznajmila smještaj je bila izuzetno ljubazna, ponuđen sam hranom, iako je bilo malo problema u komunikaciju budući da je domaćin jako slabo govorio engleski jezik.

Izašao sam u šetnju gradom uskom ulicom koju je pratila rijeka Neretva. Naravno da je prvo mjesto koje sam posjetio čuveni Stari most, uništen tokom ratnih dešavanja devedesetih godina. Most se nalazi u starom dijelu grada kojom dominira osmanlijski stil gradnje sa mnogo džamija, zona izuzetno privlačna za turiste. Imao sam osjećaj da se nalazim negdje na Bliskom istoku. Na brdu koje se nalazi na desnoj strani uzdizao se ogromni krst do kojeg sam imao namjeru stići. Pitao sam ljude u jednom kafiću da li mogu stići pješke gore i rekli su mi da je moguće, ali da bi moglo biti prilično zamorno popeti se pješice, a pošto nisam bio baš u najboljoj kondiciji odustao sam od tog nauma. Inače taj kafić je bio okupljalište fudbalskih navijača jednog od dva mostarska prvoligaša. Jedan od ljudi koji je govorio italijanski objasnio mi je da se radi o hrvatskom fudbalskom klubu, suparniku muslimanskog kluba iz drugog dijela grada. Unutar kafića je bio i poster hrvatske nacionalne reprezentacije i shvatio sam da se oni osjećaju Hrvatima. Rekli su mi i da je most ustvari srušen od strane muslimane da bi kasnije krivicu prebacili na Hrvate. U to nisam baš previše vjerovao, ali mislim da ni jednu opciju ne treba isključiti, istorija je prepuna manipulacija. U svakom slučaju sam odustao od penjanja na brdo, ali ovaj susret me je nečemu ipak naučio. Nastavio sam šetnju hrvatskim dijelom grada koji se doimao potpuno drugim gradom, mnogo bližim evropskom stilu

Prošao sam pored jedne crkve sa ogromnim zvonikom ispred koje se slavilo vjenčanje i odakle je krenula povorka automobila, u čemu nije bilo ništa čudno osim toga što je svako auto bio ukrašeno hrvatskom zastavicom. Ostao sam još neko vrijeme u tom dijelu grada gdje sam, između ostalog, vidio i jednu zgradu potpuno uništenu bombardovanjem, i nakon toga sam prešao most i ponovo se našao u muslimanskom dijelu grada. Još neko vrijeme sam šetao gradom i zatim se vratio kući. Računavši putovanje i posjete gradovima (uključena Ankona) od jučer ujutru sam hodao (spavavši kratko i slabo na trajektu), tako da me umor brzo i lako savladao.

Idući dan sam odlučio šetati planinama oko Mostara. Htio sam vidjeti kako izgleda okolna panorama sa visine. Popeo sam se ulicom iz muslimanskog dijela grada, nakon čega sam nastavio kamenim putem gdje sam vidio i neke male kornjače. Izbio sam na neku ravnicu, uglavnom obrađivane zemlje, sa ponekom kućom okolo. Bio sam u mjestu koje se naziva Podvelež. Ispred mene su bile visoke planine a moja namjera je bila stići na vrh. Prolazeći pored jedne od kuća tražio sam neke informacije ali niko od prisutnih nije govorio engleski. Kod druge porodice kćerka domaćina je govorila engleski, a nakon toga sam otkrio da svi u porodici govore italijanski. Naime, za vrijeme rata su kao izbjeglice boravili na Sardiniji. Ponudili su me kafom, govorili loše o Berluskoniju i nakon toga mi je domaćin pokazao put kojim ću stići do mjesta na koje sam želio stići. Međutim bilo je nemoguće doći do tamo u toku dana. Pitao sam ga čime se bavi i rekao mi je da je nezaposlen. Vjerovatno su živjeli od rada na zemlji i prodajući ono što im je ostajalo. Prije nego što ću krenuti ostavio sam im svoju kapu, ništa bitno, ali ipak sam htio ostaviti neko sjećanje na sebe. Ne dešava se svaki dan da neki italijan prolazi ovako zabitim mjestima. Nastavio sam cestom koja je vodila ka vrhu planine Velež od 1900 metara n.v. ne bi li možda ipak stigao do svog cilja. Hodao sam satima planinskim putem dok nisam stigao do mjesta sa kojega nisam mogao dalje nastaviti. Tu su se nalazili i ostaci nečega što je u prošlosti vjerovatno predstavljalo vojni bunker.

Pomalo razočaran krenuo sam natrag istom cestom. Kada sam stigao do glavne ceste bilo je već osam sati. Ostalo je oš jedan sat do padanja mraka, tako da je bilo nemoguće stići do Mostara u tom roku. Hodao sam putem pokušavajući stopirati rijetke automobile koji su tuda prolazili. Jedan vozač me ipak poveo do obližnjeg manjeg mjesta gdje se nalazio hotel i autobusna stanica (za autobus je ipak bilo previše kasno). Nastavio sam i stao mi je neki čovjek sa malom djevojčicom u automobilu. Sa njima nisam daleko odmakao, a da stvar bude gore dobio sam i dramatičnu informaciju da je do Mostara ostalo još 25 kilometara (prstima ruke mi je pokazao broj). Kada sam izašao iz auta nije mi se baš sviđala ideja da ću morati prepješačiti taj put, ali desilo se nešto neočekivano. Čovjek se vratio, bez djevojčice, i ponudio mi da me odveze do Mostara za četrdeset maraka. Cijelom putem nije prestajao pričati na što sam ja samo širio ramena dajući mu na znanje da ga ništa ne razumijem, na šta bi on pucao od smijeha. Imao je i dobar razlog za to: za ovdašnje ljude i nije bilo baš velike prilike za zaradu tako da je cifra koju je tražio od mene predstavljala pravi dar s neba. Iz mog ugla to nije bila zanemariva cifra, ali u svakom slučaju bila je to bolja opcija od hodanja čije posljedice bi osjećao i narednih dana.

Tek što sam stigao do svoje sobe i ostavio ruksak odmah sam izašao iz kuće da napravim još jedan, posljednji, krug po Mostaru. Pojeo sam čevapčiće u obližnjoj čevabdžinici i ponovo otišao na Stari Most. Odlučio sam fotografisati djevojke koje prolaze (u prosjeku ljepše od naših), tražeći dozvolu da ih slikam. No, nisu sve dozvoljavale, dvije tinejđerke su čak i pobjegle, ne znam je li ih bilo strah mene ili su se od nečega sakrivale. Radio sam to i radi dokumentacije putovanja, ali i da bih se upoznao malo s ljudima i zabavnije proveo večer. Vrativši se kući ponuđen sam pitom, još jednim lokalnim specijalitetom. Time je moj boravak u Mostaru završio i več narednog dana sam krenuo za Sarajevo, sljedeću destinaciju mog putovanja.